Znate li onaj osjećaj kada legnete u krevet, napokon u tišini večeri, i odjednom vam se u umu pojavi neko neugodno sjećanje? Neka situacija iz prošlosti koja vas još uvijek posramljuje, zbunjuje ili boli? Srećom, većinu dana to neugodno sjećanje ostaje potisnuto, negdje u pozadini naše svijesti. No što bi se dogodilo da ta sjećanja, misli ili osjećaji ne nestaju tokom dana? Da stalno kruže našim umom te da smo konstantno podsjećani na, naprimjer, našu prolaznost, smrt ili gubitak voljenih? Bi li život tada bio uopće podnošljiv? Količina anksioznosti koja bi se nosila s takvim saznanjima bila bi preplavljujuća. Upravo zato, kako bi se zaštitili od unutarnjih prijetnji poput bolnih sjećanja, tjeskobnih misli ili preplavljujućih emocija, naš psihološki aparat je razvio sofisticirani sustav obrane. Baš kao što naš imunološki sustav brani tijelo od virusa i bakterija, tako naš psihološki aparat koristi obrambene mehanizme kako bi očuvao stabilnost i ravnotežu uma.
Pojam “obrambeni mehanizmi” uveo je Sigmund Freud, a njegova kći Anna Freud kasnije ih je detaljno opisala i razradila. To su nesvjesni, ali motivirani psihički procesi kojima se branimo od unutarnjih i vanjskih prijetnji. Drugim riječima, nisu slučajni: koristimo ih (iako nesvjesno) kako bismo se zaštitili od boli, srama, straha, tjeskobe te drugih neugodnih stanja. Švicarski psihoanalitičar Leon Wurmser ih je ovako opisao:
“Obrambeni mehanizmi su različiti načini da se istini kaže ‘ne’.”
To možda zvuči grubo, ali ima istine u tome. Svaki obrambeni mehanizam na neki način skriva ili preoblikuje istinu; o nama samima, o drugima, o stvarnosti. Međutim, dok god su ti mehanizmi fleksibilni i zreli, oni nam pomažu da živimo funkcionalno i smireno. Problem nastaje kada obrambeni mehanizmi postanu previše rigidni, neprimjereni situaciji ili kada se oslanjamo gotovo isključivo na nezrele oblike obrane.
Zašto je važno prepoznati ih?
Znanje o tome koje obrambene mehanizme koristimo, i još važnije, zašto ih koristimo, temelj je svakog osobnog razvoja. Tek kada osvijestimo vlastite psihološke obrane, možemo početi stvarno razumjeti svoje emocije, ponašanje i unutarnje konflikte. Obrambenih mehanizama ima mnogo te su različite mogućnosti od čega se čovjek može braniti i na koji način. Na primjer:
- Osjećaj superiornosti može prikrivati duboki osjećaj inferiornosti.
- Ljutnja često služi da se maskira bespomoćnost.
- Ovisnost o drugima može biti način da pobjegnemo od straha od usamljenosti.
No općenito govoreći, obrambeni mehanizmi se dijele u dvije velike skupine:
1. Primarni (nezreli) mehanizmi
Ovi mehanizmi uključuju narušene granice između sebe i vanjskog svijeta. Ljudi koji ih koriste često imaju poteškoća u realističnom doživljavanju stvarnosti te u razlikovanju vlastitih misli i emocija od tuđih. Neki primjeri uključuju:
- Poricanje (negiranje stvarnosti) – osoba, iako svakodnevno pije te zbog toga doživljava probleme na poslu i u obitelji, može govoriti kako nema problema s alkoholom te da može prestati kada god hoće.
- Projekcija (pripisivanje vlastitih nepoželjnih misli drugima) – osoba može optuživati kolegu na poslu da je neprijateljski nastrojen prema njoj iako je ona ta koja gaji skrivenu zavist i negativno raspoloženje prema kolegi.
- Idealizacija/devalvacija (oscilacije u percepciji drugih kao savršenih ili bezvrijednih) – osoba je isprva svog novog partnera opisivala kao savršenog čovjeka bez mane, a nakon prve svađe ga počinje omalovažavati i govoriti da je sebičan i loš čovjek koji nikad nije vrijedio.
2. Sekundarni (zreliji) mehanizmi
Ovi mehanizmi omogućuju osobi da se nosi s realitetom na zreliji i učinkovitiji način. Oni uključuju unutarnje granice i refleksivnost. Primjeri uključuju:
- Racionalizacija (traženje logičnih razloga kako bi se prikrila emocija) – osoba nije uspjela upisati željeni fakultet u drugom gradu stoga govori kako zapravo tamo i nije htjela studirati jer je grad ionako ružan i dosadan.
- Sublimacija (preusmjeravanje nepoželjnih impulsa u društveno prihvatljivo ponašanje) – nakon prekida osoba krene intenzivno trenirati pretvarajući tako bol, tugu i agresiju u produktivnu energiju.
- Humor (korištenje smijeha za olakšavanje emocionalne napetosti) – nakon dobivanja otkaza na poslu, osoba bi mogla reći kako sada konačno ima vremena za ono što stvarno voli: paničarenje u punom radnom vremenu.
Važno je razumjeti da su obrambeni mehanizmi nužni. Bez njih bi nam život često bio pretežak pa čak i nepodnošljiv. Oni su poput nevidljivih štitova koji nas brane od unutarnjih rana. Ne možemo ih jednostavno isključiti ili izbrisati iz sebe, ali ono što možemo je naučiti živjeti s njima svjesnije. Ključ je u tome da ih prepoznamo: da osvijestimo kada nas štite, a kada nas koče. Nije cilj riješiti se tih mehanizama, već ih koristiti mudro i fleksibilno, u skladu s vlastitim vrijednostima i stvarnim okolnostima te napredovati od nezrelijih ka zrelijima. Tada ne reagiramo automatski, nego imamo izbor i time postajemo slobodniji u vlastitim mislima, osjećajima i ponašanju. Nikada u potpunosti slobodni, no dovoljno slobodni. I da, to suočavanje s vlastitim mehanizmima obrane može biti neugodno, pa i bolno, ali istovremeno oslobađa jer istinski osobni razvoj počinje onog trenutka kad se hrabro zapitamo:
“Od čega se zapravo štitim?”