Roditeljstvo je često faza života u kojoj su osobe izrazito zabrinute: konstantno se pitaju hoće li uspjeti biti dobri roditelji, hoće li biti sposobni odgojiti dijete, hoće li mu moći pružiti adekvatnu ljubav… Takva pitanja sa sobom povlače i strah od neuspjeha koji je normalan, no razmišljanje o sebi kao o savršenom roditelju koji će biti sposoban zadovoljiti sve potrebe djeteta nije normalno. Ne postoje savršeni roditelji jer kroz život svi mi činimo pogreške, pa tako i kada postanemo očevi odnosno majke. Ono što dobrog roditelja odvaja od lošeg je to kako reagira nakon učinjene greške: dobar roditelj sposoban je priznati grešku koju je napravio te ju donijeti u odnos s djetetom i otvoreno pričati o njoj. Loš roditelj nije sposoban priznati vlastitu krivicu, negira osjećaje djeteta u vezi s događajem te ne želi raspravljati o istom. Ukoliko se radi o izrazito bolnom događaju za dijete, emocije u vezi njega nisu prorađene jer dijete s roditeljem koji ne priznaje događaj to nije moglo učiniti stoga dijete nosi taj događaj u sebi, pa posljedično s time, on često ostavi trajne posljedice koje mogu biti fizičke i/ili psihičke. Često se dogodi da osoba ni ne zna da je prošla kroz neki događaj koji je percipirala traumatičnim što je i logično jer se od izrazito bolnih iskustava želimo udaljiti odnosno maknuti ih iz svjesne razine. No, ukoliko um ne, tijelo sigurno pamti te se posljedice istog mogu iskazati u ponašanju osobe kasnije u životu. U nastavku donosimo tri obrasca ponašanja koja su često znak da je osoba prošla kroz traumatično iskustvo u djetinjstvu.
Prvi znak da je osoba proživjela događaj koji je njeno tijelo okarakteriziralo kao traumatičan bio bi plakanje u svojim ekstremima: ili osoba ne može prestati plakati ili pak ne može uopće krenuti plakati. Tako naprimjer takva osoba kada dođe na psihoterapiju u godinu dana uopće neće pustiti suzu ili pak, s druge strane, gotovo svaki termin plače. U uobičajenim okolnostima, muškarci su najčešće ti koji nikada ne plaču jer si racionaliziraju da će izgubiti dio muškosti ako pokažu emocije dok su žene najčešće te koje učestalo plaču. Kompletno suzbijanje plakanja dolazi zbog nekog traumatičnog događaja koji dijete emotivno nije moglo podnijeti stoga se moralo emotivno distancirati od istog odnosno pobjeći od emocija da ga ne ‘pojedu’. S druge strane, učestalo plakanje je više poziv u pomoć nego emocija jer je dijete naučilo da će ga se ozbiljno shvatiti tek kada teatralno i intenzivno izbaci emocije odnosno da će samo tako uspjeti zadobiti pažnju. Paradoksalno, odrasli koji puno plaču, iako na taj način traže pomoć, udaljavaju druge od sebe jer drugi prestaju takvo ponašanje percipirati kao ozbiljno s obzirom da se ono često događa. Ovakav obrazac odgovora na traumu može se prenijeti transgeneracijski na način da ako je otac u djetinjstvu preživio traumatičan događaj i emotivno se distancirao tako da više ne plače, onda dječak u identifikaciji s roditeljem istoga spola uči kako muškarci ne plaču te preuzima očev odgovor na traumu. S druge strane, djevojčica će gledati majku koja često plače, pa i oko ‘sitnih’ problema, stoga bi i ona mogla preuzeti isti obrazac ponašanja. No, priča je puno kompleksnija te ne mora biti da će se obrazac odgovora na traumu transgeneracijski prenijeti s roditelja na dijete istog spola: moguće je da otac isti prenese na djevojčicu ili majka na dječaka. Najčešći primjer toga bi bio izbor romantičnog partnera: djevojčica koja je odrasla s emotivno distanciranim ocem odabrati će partnera koji je također emotivno distanciran dok će dječak pronaći partnericu koja traži pomoć tako što plače odnosno koja je izrazito emotivna. Osim što im ti partneri na taj način zadovoljavaju sliku muškosti i ženskosti koja im je prezentirana u najužoj obitelji, mladi se pronalaskom takvih partnera nalaze na poznatom području, a ako je nešto poznato onda to mora biti i sigurno – bez obzira koliko to bilo disfunkcionalno za odnos.
Drugi znak da je osoba proživjela neki događaj koji je njeno tijelo okarakteriziralo kao traumatičan bio bi taj da se osoba konstantno žuri negdje odnosno da ne može stati i odmoriti. Žurba vrijedi i na psihičkom području i na fizičkom. Na fizičkom području žurba se može vidjeti u brzom fizičkom kretanju: osoba tako može stalno hodati brzo odnosno teško joj je hodati sporo i opustiti se; može često hodati gore-dolje po stanu/kući kada je doma; može se često njihati odnosno ljuljati kada sjedi ili čak kada jede… Njihanje/ljuljanje je izrazito specifično ponašanje i ukazuje na problematiku u ranom djetinjstvu: osoba se njiše ili ljulja jer ju to podsjeća na sigurno utočište majke koja ga je znala u sigurnom naručju ljuljati i tako smiriti napetost nastalu zbog unutarnjih stanja ili vanjske okoline. S obzirom da se osoba u odrasloj dobi njiše, ona samu sebe, najčešće na nesvjesnoj razini, podsjeća na sigurno utočište majke i njenu ljubav čiju adekvatnu razinu nije uspjela dobiti stoga ju pokušava nadoknaditi tako da samu sebe ljulja. Na psihičkom području žurba se ističe u tome što osoba konstantno mora biti u određenom psihičkom radu: netko tko završi magisterij odmah mora na doktorat; netko čim vidi određeni zadatak bez obzira koliko minoran bio ‘baca’ se intenzivno na posao da ga riješi; netko konstantno mora biti uspješan u nečemu… Često se divimo izrazito uspješnim ljudima ne znajući da u pozadini najčešće stoji odgovor na traumu: njima je potreban uspjeh jer ih prati intenzivan sram. Takve osobe moraju konstantno dobivati potvrdu da su vrijedne u obliku diploma, uspjeha na poslu, pohvala od strane drugih, itd. To proizlazi iz obitelji u kojoj je dijete bilo emocionalno zapostavljeno. Takve osobe bježe od neke pogreške koja je u djetinjstvu bila jaka i intenzivna te najčešće nesvjesno ne žele okupirati pažnju vraćajući se na djetinjstvo mislima. Čak je i u kulturi poznata riječ ‘workaholic’ na koju se gleda kao na nešto poželjno. Druženje s osobama koje imaju ovakav obrazac ponašanja je kao da se družite s vatrogascem koji je konstantno na dužnosti: osoba konstantno mora ‘gasiti požar’ i zato je toliko u žurbi – bilo psihičkoj, bilo fizičkoj. Takav odgovor na traumu također se može prenijeti transgeneracijski tako što roditelj koji je doživio izvornu traumu prenese ovakav obrazac ponašanja na dijete kao da je takvo ponašanje nešto normalno. Na taj način uspjeh postaje bog.
Posljednji znak traumatičnog iskustva koji ćemo spomenuti je emocionalna odgoda. Emocionalna odgoda je obrazac ponašanja u kojem osoba, kada joj se dogodi neki događaj za koji je karakteristično da ga prate emocije, reagira racionalno u trenutku, a tek onda kasnije ju sustignu emocije koje su proizašle iz istog događaja. Tako bi naprimjer takva osoba, kada ju upitaju na poslu da odradi neki zadatak, odmah mogla reći da prihvaća isti, a tek kasnije, nekoliko sati nakon, bi joj mogla doći ljutnja ili pak tuga što je opet prihvatila neki zadatak i nije znala reći ‘ne’. Primjer bi bio i kada romantični partner prekine s osobom koja ima ovakav obrazac ponašanja i ona u tom trenutku opušteno reagira, a onda ju kasnije sustigne navala tuge, razočaranja i možda i straha da će ostati sama. Takve osobe kao da uopće nisu prisutne u tijelu već samo u umu jer primarno funkcioniraju na racionalnoj razini te nisu u pravovremenom dodiru s emocijama. Ovakav obrazac ponašanja najčešće proizlazi kod djece kojima je ‘ukradeno’ djetinjstvo odnosno nije im bilo dopušteno da budu djeca. Takva djeca su mogla iskusiti intenzivne i česte svađe roditelja pa su morali sakriti svoje emocije – strah, tugu, ljutnju – jer nisu htjeli stvarati još jedan problem. Također, ako je jedan od roditelja, ili možda oba, burno reagirao na djetetovu razigranost, ljutnju, tugu ili nestašnost, onda je dijete naučilo suzbiti svoje emocije kako se roditelj ne bi ljutio. Dakle, dijete je prestalo biti dijete i na neki način, najčešće emotivno, postalo roditelj roditelju. Na taj način dijete je naučilo drugoga staviti u fokus, a sebe zaboraviti.
PREPORUKE ZA DALJNJE ČITANJE:
Mate, Gabor (2022.) – The Myth of Normal: Trauma, Illness, and Healing in a Toxic Culture.