p. Antun Volenik
U nedjelju 9. veljače proslavili smo Međunarodni dan braka. Čitajući nedjeljna misna čitanja zaustavio sam se na Isusovu pozivu Petru (Lk 5,1-11) zapravo na Petrovu životu prije nego što je upoznao Isusa. Naime iz evanđeoskih izvještaja, pa tako i ovog o čudesnom ribolovu kako nam donosi Luka, znamo da je Petar bio ribar. Vjerujem da je to opće poznata stvar. Ono što nam također donose svi sinoptički evanđelisti, čini mi se, puno je manje poznato. Naime, donoseći zgodu o ozdravljenju Petrove punice sugeriraju nam da je Petar bio oženjen. Evo kako to opisuje evanđelist Luka samo nekoliko redaka prije zgode o čudesnom ulovu iz današnjeg evanđelja: Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im. (Lk 4,38-39 JB)
Očito je zgoda bila važna kad nam je gotovo identično (kod Mateja nema sinagoge, a punica služi samo Isusa) donose ova tri evanđelista. Možemo li odmah zaključiti da Novi zavjet spominje Petrovu ženu to jest suprugu? Čini se logičnim. Kako imati punicu bez žene? Naravno da prvo trebaš imati ženu da bi (htio to ili ne) dobio i punicu. Ipak, nije sve tako jednostavno. Za početak krenimo s tvrdnjom da Novi zavjet nigdje izrijekom ne spominje Petrovu ženu već samo indirektno sugerira da je u tom trenutku Petar bio ili je još uvijek oženjen navodeći kako ima punicu. No, čim krenemo dalje čitati i tražiti po Novom zavjetu naći ćemo na jedan redak koji na drugi način sugerira da je Petar imao ženu i možda ju se ovdje i izrijekom spominje. Radi se o Prvoj poslanici Korinćanima a redak glasi: Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa? (1 Kor 5,9 JB) Drugi naši prijevodi donose doslovnije prijevod „sestru ženu“ pa je odmah jasno da Pavao misli na kršćanke koje su pomagale apostolima u navješćivanju evanđelje, a ne na njihove supruge. Ipak ostaje pitanje zašto Pavao posebno spominje Petra (koristeći aramejski izvorno Kefa)? Ako to povežemo s pretpostavkom da je Petar bio stvarno oženjen tijekom svog djelovanja za pretpostaviti je da je putovao i navješćivao sa svojom ženom. Inače bio bi prilično loš primjer drugima.
Ovdje ne možemo previše duboko ulaziti u problem evanđeoske potvrde Petrova braka i postojanja njegove žene no spomenimo još važnog crkvenog oca Klementa Aleksandrijskog (oko 150.- oko 215.) koji piše ovako: Kažu, prema tome, da se blaženi Petar, kad je vidio kako mu ženu vode u smrt, obradovao zbog njezina poziva u nebeski dom, te je vrlo ohrabrujuće i utješno zazvao, obraćajući joj se imenom: “Spomeni se Gospodina.” Takav je bio brak blaženika i njihovo savršeno raspoloženje prema onima koji su im najdraži. (Klement, Stromata, knjiga VII) Mnogi crkveni oci ujedno su i sveci Katoličke crkve, ali to nije slučaj s Klementom (kao ni njegovim slavnim učenikom Origenom). Zanimljivo da je Klementa iz katoličkog popisa svetih, Rimskog martirologija, uklonio njegov imenjak papa Klement VII krajem šesnaestog stoljeća. U svakom slučaju ovaj Klementov citat ostaje važan, ali prilično usamljen dokaz o postojanju Petrove žene i njihovu braku.
Kakve veze brak svetog Petra ima s mojim brakom?
Oni koji i dalje čitaju ovaj tekst vjerojatno se pitaju kakve sve to ima veze s brakom (osobito sakramentom braka) kako ga danas shvaćamo? Ono što smatram vrijednim uočiti iz svega ovoga jest Petrova ljudska crta i ljudska situacija u koju mu Isus dolazi i zasigurno ju remeti i komplicira ako pretpostavim da je Petrova žena živa i zdrava u trenutku njegova susreta s Isusom. Budući da nisam oženjen više sam se puta zapitao zašto je Petrov brak tako malo poznat i kroz povijest i danas te zašto oženjeni muškarci gotovo nikada ne doživljavaju prvenstveno Petra kao svoga zaštitnika, ne prepoznaju tu tako ljudsku i svima poznatu situaciju kada Isus prvo komplicira naše odnose a mi, slično kao i on govorimo „Odlazi od mene Gospodine, grešan sam čovjek“. Naravno da svatko bira svoje uzore po nekim svojih nahođenjima i potrebama, no Petar kao sigurno oženjen čovjek u čiju bračnu i moguće obiteljsku situaciju (jer mogli su imati i djecu) Isus dolazi sa svojim pozivom i sve preokreće jest nešto što svaka oženjena vjernička osoba poznaje i može se identificirati, naći vlastitu poveznicu s takvom situacijom.
Za kraj još nešto. Ondje gdje je punica, obično je i svekrva, muževljeva majka. Ovdje će me mogući neki optužiti da daleko previše „navlačim“ biblijski tekst no prosudite sami. Ako vam je bilo novost sve što ste čuli o Petru, njegovoj punici i ženi onda će vam tek novo i upozoravam šokantno zvučati priča iz starozavjetne Druge knjige o kraljevima o majkama koje jedu svoje sinove. Naime tamo doslovno stoji: Ova mi je žena rekla: „Daj svoga sina da ga pojedemo danas, a sutra ćemo pojesti moga!“ Skuhale smo moga sina i pojele ga. A sutradan rekoh joj: „Daj svoga sina da ga pojedemo.“ Ali je ona sakrila svoga sina. (2 Kr 6,28-29 JB).
Radi se o opsadi Samarije u vrijeme proroka Elizeja koja u detalje opisuje glad u opsjednutom gradu gdje se za jelo prodavao i izmet. Koliko god šokantno ovaj tekst zvučao, za početak valja reći da se konzumacija ljudskog mesa tijekom opsada više puta spomenuta u Bibliji (npr. Pnz 28,57; Tuž 2,20; 4,19; Jer 19,9 itd.) no nikada tako dramatično. Zašto sam naveo ovaj tekst u kontekstu svekrva? Radeći s bračnim parovima, ali i s pojedinim muškarcima bili oni oženjeni ili ne, teško mi se oteti dojmu da pojedine majke doslovno jedu svoje sinove. Često su to situacije žena koje su zbog ovog ili onog razloga ostale u vlastitim nesretnim i lošim brakovima te su svu svoju ljubav i pažnju, svjesno ili nesvjesno usmjerile na muškarca koji je „samo njihov“ to jest svoga sina. Nevjerojatne su životne priče takvih sinova kada ulaze u partnerske odnose, a osobito kada u braku između takve majke i njezinog voljenog sina stane druga žena – supruga odnosno snaha ili nevjesta kako se već ona u našim krajevima naziva. Takva majka uvjerena da sve čini za svoga sina zapravo ga simbolično i nesvjesno želi pojesti i imati za sebe te će se smrtno uvrijediti kada joj se na to ukazuje. Što je primarna obitelj disfunkcionalnija to su takvi primjeri češći. Klasični primjer u našim krajevima jest otac alkoholičar (ovdje osobito mislim na takozvane funkcionalne alkoholičare koji se ne valjaju po grabama) i njihovu suovisničke supruge koje onda, na različite načine, vežu upravo svoje sinove uz sebe, čime ih često doslovno psihološki pojedu. Naravno slična je situacija i s takvim muškarcima. Njima je naime često potpuno nejasno u kakvom se odnosu nalaze i zašto je ta njegova živčana supruga toliko ljuti na njegovu mamu koja im samo hoće dobro? Ovaj problem danas je ipak mnogima barem teoretski jasniji no iskustvo pokazuje da on nije nestao prestankom tradicionalnih odnosa žene kućanice i smanjivanja srama koji joj ne da bilo što poduzeti u lošem braku.
Shvatili ste, ovaj tekst nikako nije želio biti prigodničarski već još jednom izazvati u vama reakciju na autentično življenje svoje ljudskosti gdje je bračni odnos jedan o njegovim najvažnijih dijelova, a onda i autentičnog življenja svoga kršćanstva kojemu je Biblija jedan od glavnih izvora. Ako ste ju barem otvorili da se uvjerite da li sve to baš tako piše, ova Nedjelja braka nije bila za vas izgubljena. Ako ste to učinili s vašom ženom ili mužem naravno još i više.