„Luđak je budni sanjar“ – Immanuel Kant

Tisućljećima ljudi povezuju snove i psihozu: Platon tako govori o stanjima u kojima je percepcija pogrešna kao npr. san i ludilo, Arthur Schopenhauer govori kako je san kratkotrajna psihoza, a psihoza dugotrajan san, dok Allan Hobson smatra da sanjanje nije nalik psihozi već ono jest psihoza. Što je to zajedničko snovima i psihozi da ih ljudi intuitivno povezuju? Da bismo odgovorili na to pitanje prvo trebamo objasniti što je psihoza.

Psihoza je naziv kojim se opisuje stanje koje može obuhvatiti slušne, vidne, taktilne, mirisne ili okusne halucinacije; deluzije odnosno patološki promijenjen sadržaj misli na koji se ne može djelovati argumentima poput vjerovanja da posjedujemo posebnu moć ili da nas netko proganja; poremećene misli poput teškoća u razmišljanju i koncentraciji te takozvane negativne simptome poput onog da smo apatični, bezvoljni ili da se ne možemo izraziti. Svi prethodno navedeni simptomi se koriste i za dijagnozu shizofrenije u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje, no treba imati na umu kako je shizofrenija samo najpoznatiji poremećaj koji može obuhvatiti psihozu – ona se također može pojaviti i u bipolarnom poremećaju, ali i u psihotičnoj depresiji. Također, halucinacije i deluzije mogu biti i posljedica nekih nepsihijatrijskih oboljenja kao npr. Parkinsonove bolesti. Zanimljivo je kako su halucinacije kod osoba s dijagnosticiranom shizofrenijom u zapadnim zemljama agresivnije od onih u osoba u istočnim zemljama. Također je zanimljivo kako nijednoj slijepoj osobi nije nikada bila dijagnosticirana shizofrenija. Izgleda kako kultura utječe na ono što će osoba doživljavati u psihozi, ali i kako postoji nešto specifično u vidnom podražaju što izaziva istu. No, za potrebe ovog članka ostat ćemo u okviru snova i psihoze.

Randy Gardner držao je dugo vremena Guinnesov svjetski rekord u bivanju budnim najduže vrijeme. S prosinca 1963. godine na siječanj 1964., sedamnaestogodišnji Randy je bez korištenja ikakvih stimulativnih supstanci izdržao punih 11 dana bez sna. Do danas, njegov rekord slomljen je više puta, no Guinnes je 1997. zabranio obaranje rekorda bez sna zbog zdravstvenih razloga. Naime, Randy je prilikom postavljanja rekorda već pri četvrtom danu doživio svoju prvu halucinaciju i deluziju: pomislio je da je ulični znak čovjek te da je on (Randy) zapravo slavni fudbaler. Takvi simptomi postajali su samo jači kako su dani bez sna prolazili te je u jednom trenutku Randy imao izrazito otežanu koncentraciju – toliko otežanu da nije mogao ni završiti rečenicu. Također, razvio je paranoičnost.

Eksperimentalna istraživanja lišenosti sna dolaze do sličnih nalaza: ako netko ne spava dovoljno dugo onda će početi sanjati dok je budan. Samo jedna neprospavana noć čini misli neorganiziranijima, a percepciju iskrivljenom. Izgleda kako moramo odraditi taj halucinatorni dio, ako ne u snu, onda na javi. Također, više od 75% pojedinaca dijagnosticiranih sa shizofrenijom ima probleme sa spavanjem, poput apneje ili insomnije. Povezanost poremećaja spavanja i psihoze jasno je dokumentirana. No, postavlja se pitanje postoji li i sličnost?

San i psihoza imaju puno sličnosti te ih možemo podijeliti u dvije kategorije: objektivne odnosno fiziološke sličnosti te subjektivne odnosno iskustvene sličnosti. Kada pričamo o objektivnim sličnostima onda su u prvom redu one neurobiološke: i tijekom spavanja i tijekom psihoze emotivni centri mozga poput amigdale su hiperaktivni dok su dijelovi mozga zaduženi za planiranje i organizaciju relativno deaktivirani. Također, i u psihozi i u spavanju imamo povišene razine neurotransmitera dopamina, a on pruža ugodu. Na prvu može djelovati čudno kako se dopamin, koji je zadužen za ugodu, luči u snu i psihozi, a snovi i psihoza itekako znaju biti neugodni. No, ukoliko smo upoznati s ugodom koji mogu proizvesti neugodni podražaji i općenito „strašna“ iskustva onda to i ne djeluje toliko nelogično. U psihologiji je o tome pisao Sigmund Freud kada je spominjao unheimlich, u filozofiji Georges Bataille kada je spominjao expérience limite, a Rudolf Otto u religiologiji u pojmu mysterium tremendum.

Kada pričamo o subjektivnim sličnostima sna i psihoze onda pričamo o sličnosti doživljaja u ta dva iskustva. I san i psihoza sadrže halucinacije, no u psihozi su one najčešće slušnog tipa, a u snu vizualnog. I san i psihoza sadrže deluziju, najčešće paranoičnog tipa u smislu da nas netko proganja. Također, i san i psihoza sadrže neologizme odnosno stvaranje novih riječi. Zanimljivo je kako se snovi osoba s dijagnosticiranom shizofrenijom sadržajno ne razlikuju od snova osoba koje nemaju dijagnosticiranu shizofreniju: jednako su bizarni. Ono po čemu se shizofrene odnosno psihotične osobe razlikuju od drugih je po tome što one stvarnost doživljaju bizarnije. Takav stav podupiru istraživanja u kojim se gledala razlika između snova i budnog sanjarenja shizofrenih osoba i snova i budnog sanjarenja osoba bez shizofrenije. Isključivo gledajući sadržaj snova, ljudi su imali poteškoća s utvrđivanjem radi li se o shizofrenoj osobi ili ne jer su snovi jednako bizarni. No, kada se radilo o utvrđivanju toga radi li se o snu ili budnom sanjarenju, onda su ljudi točno utvrđivali distinkciju kod osoba koje nisu shizofrene, no kod shizofrenih osoba nisu mogli zaključiti koji sadržaj je bio san, a koji sanjarenje.

Takva istraživanja tjeraju nas da preokrenemo često postavljano pitanje „je li san nalik psihozi“ u „je li psihoza nalik snu“? Uzevši u obzirom sve napisano, ali i ono između redaka, doista izgleda kako je psihoza san u realnosti. Netko bi sada s pravom postavio pitanje o smislenosti psihotičnog sadržaja s obzirom da, psihodinamski gledajući, san proizlazi iz nesvjesnog i nosi određenu poruku. Psihotični sadržaj se na prvu ruku čini besmislen, no on itekako ima smisla za osobu koja ga doživljava. Primjera radi, uzeti ćemo nakratko deluziju paranoje u kojoj nas netko proganja. Ideju proganjanja vrlo često možemo pronaći kod osoba koje su imale iznenadnu smrt bliskog člana obitelji ili prijatelja s kojim su bili konstantno u kontaktu. S nestankom voljene nam osobe, ukoliko nemamo nikoga drugoga toliko bliskog, nemamo se kome povjeriti i imati prisni i kvalitetni interpersonalni odnos. Drugim riječima, iako su drugi oko nas ostali smo sami; nitko više ne razmišlja o nama na način na koji je razmišljala preminula osoba niti itko ima brige za nas kao ta osoba. Sa samoćom je izrazito teško se nositi stoga posežemo za deluzijom proganjanja. Lakše je biti proganjan nego zaboravljen.

PREPORUKE ZA DALJNJE ČITANJE:

Hall, James A. (1995.) – Jungovsko tumačenje snova: priručnik za teoriju i praksu. Beograd: KD ATOS.

Malinowski, Josie (2021.) – Psihologija snova. Novi Sad: Psihopolis institut.