Vrijeme će pokazati svoje. Svi smo čuli za tu izreku te ona iskazuje kako s vremenom sve dolazi na svoje. U kontekstu psihologije ličnosti, mogli bismo reći kako ona znači da će s vremenom osoba pokazati svoje pravo lice jer je nemoguće na duge staze glumiti da ste nešto što niste. Doista, čovjek posjeduje stalan obrazac osobina i ponašanja koji je konzistentan kroz vrijeme i koji je nemoguće skrivati na duge staze, a naziva se ličnost. Ličnost obuhvaća način na koji razmišljamo, osjećamo i djelujemo te u velikoj mjeri oblikuje naše odnose s drugima i našu sposobnost suočavanja sa svakodnevnim izazovima. Zdrava ličnost osigurava fleksibilnost, otpornost i sklad između osobnih ciljeva i društvenih očekivanja. Ona omogućuje osobi da realistično sagleda svoje sposobnosti i ograničenja, postavi ostvarive ciljeve te izgradi autentične odnose s drugima. Osobe sa zdravom ličnošću pokazuju sposobnost empatije, samokontrole i fleksibilnosti te im to pomaže u uspješnom balansiraju između vlastitih potreba i potreba zajednice.

Nasuprot tome, nezdrava ličnost se manifestira kroz krute obrasce razmišljanja i ponašanja ometajući na taj način svakodnevni život i odnose. Naime, kada određene osobine ličnosti postanu dominantne i rigidne ili kada ih uopće nema, one prelaze granicu domene prosječne osobine ličnosti te tada govorimo o poremećaju ličnosti. Potrebno je naglasiti kako uvijek govorimo o poremećaju ličnosti, a ne o poremećaju osobnosti. Osobnost i ličnost ne označavaju iste stvari iako se u svakodnevnom govoru te riječi koriste kao sinonimi. Ličnost je skup osobina koje svi ljudi dijele, a međusobno se razlikuju ovisno o poziciji na kontinuumu: tako je npr. netko izrazito ekstrovertiran dok je netko vrlo nisko na dimenziji ekstraverzije. Ono što im je zajedničko jest da obje osobe posjeduju dimenziju ekstraverzije po kojoj se mogu uspoređivati te se zato i može govoriti o poremećaju ličnosti. S druge strane, osobnost je nešto jedinstveno za svaku osobu. Osobnost je specifičan način na koji osoba iskazuje svoju osobinu ličnosti odnosno ličnost. Na primjeru ekstraverzije, osobnost je način na koji osoba iskazuje svoju društvenost ili nedruštvenost: tako netko može pušiti cigarete samo u društvu dok netko treba provesti minimalno 20 minuta gledajući ni u šta kako bi napunio baterije. S obzirom da je osobnost jedinstvena ne možemo vršiti usporedbe na cijeloj populaciji stoga ne možemo govoriti o poremećajima osobnosti već samo ličnosti. Kao što je spomenuto, do poremećaja ličnosti dolazi kada osoba uopće nema određene osobine ličnosti ili kada su one dovedene do ekstrema. Jedan od primjera dovođenja osobina ličnosti do ekstrema je narcistični poremećaj ličnosti.

Patološki narcizam, odnosno narcistični poremećaj ličnosti, predstavlja ekstremnu verziju narcizma i često je povezan s disfunkcionalnim obrascima ponašanja, emocionalnim nestabilnostima i problemima u interpersonalnim odnosima. Osobe s patološkim narcizmom često precjenjuju vlastite sposobnosti i zanemaruju svoje slabosti kako bi prikrile duboko ukorijenjenu nesigurnost. Njihovo samopoštovanje temelji se na vanjskom priznanju što ih čini izuzetno ranjivima na kritiku, odbijanje i neuspjeh. Patološki narcizam nije homogena cjelina te, iako postoji više podjela, dvije su osnovne manifestacije narcističnog poremećaja ličnosti: grandiozni i vulnerabilni narcizam.
Grandiozni narcizam obilježen je preuveličanom slikom o vlastitoj važnosti, idealiziranim fantazijama o sebi i osjećajem prava na posebni tretman. Osobe s ovim podtipom često pokazuju ekshibicionistička i eksploatacijska ponašanja koristeći tako druge ljude za potvrdu vlastite vrijednosti. Nedostatak introspektivne sposobnosti i niska motivacija za promjenom dodatno otežavaju liječenje ovog poremećaja. Ovaj poremećaj se još i naziva otvorenim narcizmom jer ga je „lako“ primijetiti. S druge strane, vulnerabilni narcizam uključuje intenzivan osjećaj srama, krivnje i pretjerane osjetljivosti na kritiku. Ovaj podtip često prati socijalno povlačenje i izbjegavanje interpersonalnih odnosa. Osobe s vulnerabilnim narcizmom imaju izraženiju tendenciju samokritičnosti i depresivnosti što ih čini dostupnijima za psihološku pomoć, ali i dodatno otežava terapijski proces. Ovaj tip poremećaja često se naziva i prikrivenim narcizmom jer nije toliko „lagan“ za uočiti. Potrebno je naglasiti kako ćete rijetko naići na osobu koja iskazuje samo grandiozni narcizam ili samo vulnerabilni narcizam već se radi o konstantnim izmjenama. Jedna od čestih izmjena je u osjetljivosti na tuđe kritike: grandiozni narcisi su neosjetljivi na kritiku dok su vulnerabilni ekstremno osjetljivi te se takve epizode izrazite osjetljivosti i neosjetljivosti znaju izmjenjivati.

Prema teoriji Heinza Kohuta, koja je kasnije potvrđena brojnim istraživanjima, dva se roditeljska stila odgoja osobito ističu u kontekstu razvoja patološkog narcizma: emocionalna hladnoća i zanemarivanje kao jedan stil te prenaglašavanje djetetovih uspjeha kao drugi stil. Iako suprotni stilovi odgoja, oni mogu dovesti do iste posljedice. Naime, kada roditelji ne zadovoljavaju emocionalne potrebe djeteta ili ga ignoriraju dijete može razviti nesigurnu sliku o sebi. Kako bi kompenziralo osjećaj bezvrijednosti, dijete može idealizirati vlastita postignuća što kasnije vodi razvoju grandioznosti. S druge strane, kada roditelji preuveličavaju uspjehe djeteta i ne toleriraju neuspjehe, dijete razvija osjećaj jakog srama pri svakom porazu. To stvara potrebu za održavanjem grandiozne slike o sebi pod svaku cijenu. Po uzoru na roditelje koji su ga posebno tretirali, ono u odrasloj dobi zadržava osjećaj posebnosti i smatra da ima prava na različite stvari. Stil odgoja roditelja je samo jedan od uzroka patološkog narcizma. Drugi okolinski utjecaji poput traumatičnih događaja u djetinjstvu kao što su zlostavljanje, razvod roditelja ili gubitak roditelja također povećavaju rizik za razvoj patološkog narcizma. Navedeni događaji ostavljaju duboke emocionalne rane koje dijete nastoji kompenzirati razvijanjem disfunkcionalnih obrazaca ponašanja. Drugim riječima, dijete se pokušava obraniti od traumatičnog iskustva onako kako ono zna.

Kako ne bismo ostali samo na teoriji, evo i nekoliko konkretnih primjera kako prepoznati narcisa u svojoj okolini. Prije čitanja ovih primjera trebamo imati na umu kako je narcizam kao osobina neophodan za zdravu ličnost stoga je moguće kako će netko u našoj okolini iskazivati slična ponašanja, ali ne bi spadao u narcistični poremećaj ličnosti jer narcizam koji iskazuje nije ekstreman već se radi o povišenoj dimenziji osobine ličnosti narcizma u odnosu na prosjek.

Kako prepoznati narcisa?

Zamislimo da netko stvarno ima odličnu kvalitetu odnosno sposobnost i ne može se nikako negirati da to nije tako. Npr. netko ima izrazitu sposobnost igranja nogometa i igra daleko najbolje u svojoj nogometnoj ligi. Narcis uviđa spomenutu kvalitetu te mu ona predstavlja prijetnju jer je moguće da će talentirana osoba preuzeti svu pažnju i divljenje u društvu. Također, narcisu je izrazito teško prihvatiti da je netko bolji od njega u nekoj sposobnosti. Imajući to na umu, narcis želi minimizirati sposobnost osobe kako bi mogao privući pozornost na sebe stoga bi mogao reći: „Odlično igra, ali vidio sam i bolje.“ ili „Nije loše, ali to je jedino šta joj ide dobro u životu.“ ili „I ja bih tako igrao da nemam što pametnije za raditi u životu.“.

Narcisi vole okretati fokus na sebe i poniziti drugoga u isto vrijeme. Zamislite da ste u gradu sreli osobu koju ste prvi i zadnji put vidjeli na tulumu prije 4 godine na kojem ste bili sa svojim prijateljem narcisom. Isprva niste prepoznali osobu, no kada vas je ona pozdravila shvatili ste o kome se radi stoga ste stali i popričali s njom. Kada ste sljedeći dan svome prijatelju narcisu prepričavali priču o tome koga ste sreli usputno ste spomenuli kako ste tu osobu jedva prepoznali, a ostatak priče ste se fokusirali na to što ta osoba sada radi i kako živi. Tipičan odgovor narcisa na ovu priču bio bi: „Ozbiljno ga nisi uspio prepoznati? Ja bih odmah shvatio o kome se radi.“. Dakle, radi se o malom dijelu priče, ali se narcis na njega fokusira jer mu je taj dio pogodan za istaknuti svoje sposobnosti i u isto vrijeme vas poniziti. Narcis također razmišlja na način da je uspio pronaći slabost drugoga i to je ono što ga hrani. Paradoksalno, narcisi su izrazito slabi u pronalaženju slabosti u drugima jer je za isto potrebno dobro poznavanje ljudske prirode i imanje uvida – što rijetko vidimo kod narcisa. Narcis je dobar u vrijeđanju drugih, ali ne i u pronalasku slabosti.

Vrijeđanje je modus operandi narcisa, no ono nekada zna biti vrlo dobro skriveno. Naprimjer, narcisi često znaju reći svojim prijateljima, ali i romantičnim partnerima kako im samo govore istinu i da to rade za njihovo dobro kako bi se mogli ispraviti/promijeniti/poboljšati. U takvom iskazu se implicitno krije misao kako je narcis jedini koji može dohvatiti istinu, a ostali su glupi ili nesposobni za takav poduhvat. Također, istu rečenicu narcis koristi kako bi opravdao opetovano izravno vrijeđanje druge osobe kada ju druga osoba pita zašto ima potrebu stalno ju vrijeđati.

Narcis često kada vrijeđa koristi argument kako to i drugi misle, samo je on jedini koji se usudi to izreći. U pozadini takve strategije krije se stvaranje podloge za manipulaciju jer narcis želi izolirati drugu osobu i usaditi joj osjećaj da je ona sama protiv drugih odnosno da je ona drugačija od drugih i da je ona ta koja se treba promijeniti, a ne on.

Govoreći o svojim prošlim romantičnim vezama narcis često zna reći kako su svi njegovi bivši partneri zapravo gubitnici, glupani i slično. Ideja iza takve rečenice je da narcis smatra da onaj koji nije uspio vidjeti njegovu kvalitetu i veličinu mora biti glup, gubitnik i slično. Također, u izboru romantičnog partera narcisu je samo važan status stoga će tražiti partnera koji će joj poslužiti u podizanju socijalnog statusa. Najčešće je to izrazito lijepa osoba koja služi kao trofej ili pak vrlo uspješna osoba u svome području.

Kada poznanici istaknu da je narcis izrazito neugodan i uvredljivo orijentiran u romantičnom odnosu, on često zna reći kako su drugi samo ljubomorni na ovu jedinstvenu vezu koju ima. Ideja koja se krije u pozadini jest ta da narcis svoj narcizam pretače na romantičnog partnera pa tako želi stvoriti iluziju kako su on i partner sami protiv svijeta. Folie à deux.

Narcis se također „ispričava“ na poseban način. Tako bi npr. mogao reći: „Nema smisla da se tako osjećaš, ali oprosti.“ ili „Oprosti, ali tvoja reakcija nije normalna.“ ili „Znam da trebaš ovo čuti stoga oprosti.“ ili „Oprosti. Jesi li zadovoljan sada?“. U svim ovim primjerima možemo vidjeti kako se narcis zapravo ne ispričava jer ideja koja stoji u podlozi je ta da je narcis osramoćen zbog toga što se mora ispričati, ali zato što mora učiniti će to tako da bude što manje iskreno odnosno da pokaže da je on i dalje „glavni“.

Kada narcis sazna izrazito strašne vijesti o nekoj osobi, često pokazuje nedostatak empatije i okreće priču na sebe. Tako npr. ako sazna da je netko obolio od nekog virusa mogao bi reći: „Nadam se da nije prijelazno.“. Ako je netko obolio od neizlječive bolesti, mogao bi reći: „Ah, život je težak.“.

Kada narcis sam razvije ozbiljnu bolest, on često govori: „Ne mogu vjerovati da mi se ovo dogodilo, što sam napravio da zaslužim ovo?“. Ideja koja je u pozadini je ta da se narcis pita zašto ljudi pomažu drugima, a ne njemu jer on nije ovo zaslužio, a drugi jesu. Također narcis se zna i upitati: „Kako će ljudi bez mene?“. Takvo pitanje je izjava grandioznosti, a ne iskrene brige za druge jer je u pozadini misao da ljudi ne shvaćaju što gube s njim.

Poslije svega, narcisi koji nisu poradili na sebi često zagorčavaju život vlastitoj djeci preko pokušaja nadoknađivanja vlastitih neuspjeha i ograničenja putem djetetovog života. Jedan od najčešćih primjera ponašanja narcisoidnog roditelja je hvaljenje djetetovih postignuća pred drugima, ali nikada u četiri oka pred djetetom. Ideja koja stoji u pozadini je ta da narcis pokazuje drugima kakvo je dijete on stvorio i da su djetetovi uspjesi zapravo samo rezultat roditeljskog odgoja i njegovih sposobnosti, a ne djeteta. No, o roditeljskom narcizmu i specifičnim odnosima majka-kćer i otac-sin više u drugim člancima.

S obzirom na sve navedeno, život s narcisom izrazito je zahtjevan i iscrpljujući. Često se događa da osoba smatra da je u njoj problem, a ne u narcisu jer su narcisi izrazito manipulativni. Tako kada istaknete određene poteškoće u odnosu koje proizlaze iz prirode narcisa, narcis će vas svojim ponašanjem natjerati da se osjećate loše što ste to uopće pokušali istaknuti. Drugim riječima, narcis će vas gaslightati. Teško je narcisu reći da je narcis.

PREPORUKE ZA DALJNJE ČITANJE:

Holmes, Jeremy (2003.) – Ideje u psihoanalizi: narcizam. Zagreb: Jesenski i Turk.

Durić, Dejan (2013.) – Uvod u psihoanalizu – od edipske do narcističke kulture. Zagreb : Leykam international.