Po čemu se psihoterapija razlikuje od dubokog razgovora s prisnom nam osobom? Ako razgovaramo s nekom bliskom osobom onda i u običnoj interakciji možemo iskazati emocije, pričati o onome što nas tišti, otvoriti se drugoj osobi – ili jednostavno rečeno biti svoji. Još ako nam je bliska osoba po struci psiholog ili psihoterapeut onda i poznaje teoriju te može iskusno donijeti određene zaključke (ako to želi naravno). No, to i dalje ne čini takav razgovor psihoterapijom. Jedna od glavnih stavki, ali ne i jedina, po kojoj se psihoterapija razlikuje od svakidašnjeg razgovora s prisnom nam osobom je fokusiranost na proces.
Naime, kada govorimo o psihoterapiji onda trebamo razlikovati sadržaj i proces: sadržaj je ono eksplicitno u govoru i ponašanju, a proces je ono što se nalazi u pozadini izrečenog ili učinjenog te samim time nije tako lako dostupno neiskusnom uhu, ali ni oku. Radi lakšeg razumijevanja procesa i sadržaja zamislimo sljedeću situaciju: nalazite se na prijateljskom druženju. Desetero vas je iznajmilo kuću kako bi proslavili prijateljev rođendan te ste se dogovorili da je okupljanje u 20 sati. Od deset osoba, devetero ih je došlo na vrijeme, ali ne i Josip. Josip je zakasnio 15 minuta. Prilikom Josipovog dolaska Marta ga je upitala zašto je zakasnio, a on je odgovorio da je bila gužva u prometu. Marta je na to u šali dobacila kako je stalno gužva u prometu kada on ide na što su se oboje nasmijali i nastavili dalje s druženjem. Ovakva interakcija primjer je normalne svakodnevne komunikacije odnosno fokusiranja na sadržaj. Ukoliko bismo se htjeli fokusirati na proces mogli bismo upitati Martu zašto baš ona ima potrebu postaviti pitanje o kašnjenju Josipu, a ne netko drugi? Iskazuje li Marta tako nadmoć nad drugima implicitno govoreći “meni se moraš opravdati kada nešto ‘loše’ napraviš”? Ima li Marta potrebu za strukturom i kontrolom pa je ovo samo još jedna u nizu situacija gdje zadovoljava tu potrebu? Gleda li Marta na Josipa kao na svoga sina te ga svojim narcisoidnim pitanjima upakiranim u ljubav proždire ne dajući mu tako da se osamostali, držeći ga ovisnim o sebi i rješavajući na taj način svoj strah od samoće? S druge strane, možemo se fokusirati i na Josipa pa pokušati na dublji način razumjeti podlogu kašnjenja: kasni li on stalno na okupljanja ili se radi o iznimci? Ukoliko se radi o kontinuiranom kašnjenju onda možda Josip misli da je bezvrijedan i da ne doprinosi puno svojim prisustvom drugima na okupljanjima stoga može kasniti. Također je moguće i kako Josip kasni jer se osjeća superiorno nad ostalima pa se ništa zabavno ionako bez njega ne događa stoga mu je i dozvoljeno kasniti. Ukoliko je Josip zakasnio samo na ovo okupljanje lako je moguće kako i nije htio ići na njega, no osjećao bi se krivim ako ne ode. Možda je i neka Josipu odbojna osoba također išla na isto okupljanje pa je ovo bio iskaz pasivne agresije. Također je moguće i da se Josip nije slagao s određenim segmentom organizacije pa je ovo bio njegov, vrlo vjerojatno nesvjesni, način iskazivanja protesta. Mogućnosti su brojne i različite, no zajedničko im je fokusiranje na proces odnosno ono što se krije u pozadini sadržaja, a to je u ovom slučaju kašnjenje: bilo na svjesnoj ili nesvjesnoj razini.
Fokusiranje na proces u psihoterapiji služi kao izvor energije za rad: ono pruža uvid u ponašanje ovdje-i-sada, a ne tamo-i-tada. Fokusiranje na proces u svakidašnjim druženjima daje energiju, ali ne za rad već za izbjegavanje takve osobe jer je previše invazivno. Zamislite da Josip na istoj zabavi susretne Marka koji je izrazito narcisoidan. Dok Josip priča o svome poslu Marko mu gleda preko ramena tražeći tako nekog zanimljivijeg za razgovor. U tom trenutku Josip će najvjerojatnije reći „Drago mi je da smo popričali…“ ili „Moram na toalet…“. Društveno okupljanje nije mjesto za komentiranje procesa. Rad na procesu odnosno na ovdje-i-sada ponašanju u svakidašnjim interakcijama se prirodno pojavljuje kod roditelja koji kori svoje dijete kada ono okreće glavu kada mu se nešto objašnjava; kada mu se govori da prestane govoriti ‘ne znam’ ili kada ga se opomene da treba šutjeti dok drugi pričaju i čekati svoj red. Takvo fokusiranje na proces je jednostrano: samo je roditelju dozvoljeno. Ukoliko dijete recipročno uzvrati to će se protumačiti kao neposluh. Iz navedenih primjera možemo zaključiti kako je fokusiranje na proces u svakidašnjim interakcijama tabu, no postavlja se pitanje o konkretnim razlozima za tabu. Drugim riječima: zašto je komentiranje procesa u psihoterapiji dozvoljeno, a u svakidašnjim interakcijama nije?
Jedan od mogućih razloga tabua procesa u svakidašnjim interakcijama jest uznemirenost koja prati osobu koja je subjekt. Slušati kritiku vlastitog ponašanja može biti izrazito uznemirujuće te često podsjeća na situaciju roditelja koji kritizira dijete. Iako je fokusiranje na proces samo po sebi pozitivno ukoliko sebe želimo bolje razumjeti, ono može služiti i kao podloga za kontroliranje i iskazivanje moći ukoliko dolazi od neprimjerene osobe i na neadekvatan način. Ukoliko se komentiranje procesa doživljava kao osobni napad onda ono izaziva anksioznost u socijalnim situacijama te bi posljedica toga najčešće bila izbjegavanje takvih socijalnih kontakata.
Drugi razlog zbog kojeg je komentiranje procesa tabu u svakidašnjim interakcijama jesu društvene norme. Implicitno je društveno pravilo da se ne komentiraju sva ponašanja druge osobe jer kada bi se osjećali slobodnima u svakom trenutku komentirati nečije ponašanje onda bi socijalne interakcije bile izrazito naporne, teške, stresne – jednom riječju nepodnošljive. Prešutna društvena norma ne komentiranja tuđeg ponašanja daje socijalnoj interakciji prijeko potrebnu slobodu, nezavisnost, spontanost i opuštenost.
Treći razlog jest strah od uzvraćanja. U socijalnim interakcijama se preko transfera možemo ponašati kao da smo nekome roditelj, odnosno da je neki prijatelj naše dijete, no takva zabluda ne sprječava drugu osobu da se ne ponaša u skladu s našim transferom i kao dijete sve šutljivo prihvati već je druga osoba itekako spremna uzvratiti, a nikakav udarac ne boli toliko jako kao riječ koja pogađa u psihološku intimu.
Poslije svega, zadnji razlog zbog kojeg je komentiranje procesa tabu u svakidašnjim socijalnim interakcijama jest igra moći. Komentiranje procesa potkopava postojeću strukturu autoriteta. Što je rigidnija struktura autoriteta to se manje smije komentirati proces jer istraživanje ponašanja pa posljedično i strukture autoriteta vodi k izjednačavanju moći. Mnogi naši odnosi često su strukturirani na način da je netko moćniji odnosno da nismo jednakopravni. Takvi odnosi najbolje se vide na poslu gdje je nadležnom, da zadrži moć, često dozvoljeno da komentira ovdje-i-sada, dok je podređenom to zabranjeno i biti će sankcionirano. Osoba koja želi zadržati što veću moć mora što više potkopati mogućnost recipročnog komentiranja ponašanja ovdje-i-sada.
U psihoterapiji komentiranje procesa s pozitivnim ishodima nužno uključuje psihoterapeutovu transparentnost, izloženost pa čak i intimnost. Uči u proces s pozitivnim ishodima znači da su odnosi uzajamni. Iz toga razloga određene psihoterapijske škole zahtijevaju veliki broj sati rada jer je potrebno vremena za izgraditi odnos u kojemu se komentiranje procesa, fokusiranje na ovdje-i-sada ponašanje, neće shvatiti kao osobni napad već kao iskrena briga za drugoga. Poslije svega, odavno je poznato da nije lijepo nekome oteti sudbinu odnosno da su shvaćanja i opservacije do kojih se došlo vlastitim naporom vrjednije od onih koje su nam drugi saopćili. Zato se zreli psihoterapeut mudro suzdržava od vlastite interpretacije te traga za metodama koje će dozvoliti subjektu da dođe do samospoznaja vlastitim trudom.
PREPORUKE ZA DALJNJE ČITANJE:
Yalom, Irvin (2013.) – Teorija i praksa grupne psihoterapije. Novi Sad: Psihopolis institut.
Frančišković, Tanja; Kozarić-Kovačić, Dragica (2014.) – Psihoterapijski pravci. Zagreb: Medicinska naklada.